Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi novi intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti skladatelja, pjevača i autora tekstova. Pročitajte što je rekao Renato Metessi!

Molim te, vrati nas malo u 1981. i ’82. godinu. To je za tebe bilo dosta dinamično razdoblje, kako kreativno, tako i poslovno. Trebalo je donijeti neke ključne odluke. To kažem zato što si ’81. godine bio član sastava Patrola. Snimili ste odličan album „U sredini“ na kojem su pjesme „Ne pitaj za mene“, „Mi smo u sredini“, „Čovjek bez slobode“ ili, recimo, „Do kraja“. Samo godinu dana poslije ti si u drugom bendu, u svojim Zvijezdama, s jedanaest novih pjesama.

U to vrijeme stvari su se događale jako brzo, iz današnje perspektive teško je to nekome zapravo predočiti. Sama Patrola je nastala na moju ideju i tu su još bili gitarist Aleksandar Mićunović Saša, Damir Molnar, Staško Adlešič i Dragan Simonovski na bubnjevima. I vrlo brzo smo praktički izletjeli na svjetlo dana. Vježbali smo, probe smo održavali u Kugla glumištu zajedno sa sastavima Haustor, Azra i Film, tako da je to bila jedna dobitna kombinacija, vrlo motivirajuća i puna adrenalina. Svi smo bili jako mladi, jako uzbuđeni i pripremali smo albume. Azra je već imala album, a Haustor i mi smo upravo ulazili u studiju i imali smo prve koncerte u Lapidariju i u Studenskom centru kamo nas je Đoni zapravo doveo. Ploču smo vrlo brzo snimili u Režiji 4 u Šubićevoj ulici s producentom Huseinom Hasanefendićem koji se našao tu nekako prirodno i spontano jer smo se svi kretali na tim istim mjestima: Zvečka, Kavez, Blato… i Hus je već bio i s Grupom 220 i već je u pogonu bio i Parni valjak, pa je nekako bilo logično da nam se našao pri ruci, onako čisto prijateljski. Bio je već i u diskografskoj kući Suzy i doveo nas je onamo i mi smo vrlo brzo, što bi se reklo, snimili taj album prvijenac, jer je bend bio vrlo dobar i svirački spreman. Za te godine bili smo mladi, međutim zvučali smo konkretno i to je Hus na koncertu, u Studentskom centru odmah zapazio i rekao: Dečki, doći ću na probe, malo da pripremimo. I tako je i bilo, tako da smo album snimili u devedesetak sati, što je bilo jako brzo i izbacili praktički hit koji je ostao, evo, do dana današnjeg, „Ne pitaj za mene“.

I sam si rekao taj prvi album bio je „bum“. Svi su znali za vas. Zato sam te i pitao jer u to si vrijeme imao  sjajnu glazbenu ekipu koja izvrsno svira, odličan album, svi znaju za vas, a ti se odlučuješ napraviti, taj drugi korak. S obzirom na to da se sve posložilo dobro i na kraju ispalo super za Zvijezde, koje su poslije postigle i velik uspjeh, a pjesme se i dan-danas emitiraju u našem radijskom programu, da se vrijeme može vratiti, ti bi vjerojatno ponovio i napravio sve isto. Ali, mene zanima, što se događalo tada, koja su bila tvoja razmišljanja, dvojbe. Prekidaš nešto što ti se poslije stalno vraća kao bumerang jer je bilo dobro – to je ta Patrola. Tad su vas proglasili najvećim otkrićem, glazbenim otkrićem, najvećom nadom i tako dalje.

Pa mislim da dosta tu ovisi i o mojem karakteru, to se sigurno može reći, i o vremenu u kojem se sve događa. Naime, ja sam tada imao dvadeset i koju godinu i mislim to je bila jako uzbudljiva situacija u potpunosti. Mlad si, i …

I svijet je tvoj.

I najpametniji si. Da, svijet je tvoj. I zarpavo, da, prepoznao sam u prvim nastupima da je to – to. Da sam ja taj. Da sam ja taj koji je jednostavno predodređen za jednu… Da će to biti moj poziv, ustvari. Kroz bend se provlačilo nekako, oni su, sve je to ok, mislim, oni su bili vrhunski svirači, o tome nemamo što raspravljati, međutim bili su dosta vezani nekako i za studij i za fakultet. I iz moje perspektive gledajući, smatrao sam da jednostavno treba biti potpuno posvećen upravo glazbi i da se ne možeš i baviti nekim poslom sa strane, studirati, pa raditi glazbu čisto iz nekog hobija i tražiti sigurnost s jedne strane, i istodobno sjediti, kako bi se reklo, na dvije stolice. To, recimo, mene nije …

To ti je dizalo tlak.

To mi je dizalo tlak, da, upravo to. To mi je dizalo tlak. Naravno tu je bio Dragan Simonovski koji se poslije pokazao kao bubnjar koji je ostao u glazbi, a to je isto potvrdilo moje razmišljanje da se nikada oni – ostatak benda, članova – nisu posvetili na taj način glazbi kao što sam se ja praktički cijeli život bavio time, nego su ostali u domeni svojih poslova, studija, rada…… Jedino je amigo (vjerojatno misli na Dragana Simonovskog) napravio još Toru, to je isto producirao Hus i to je bio taj jedan album i nakon toga je stvar bila gotova. Još je bilo nešto pokušaja s Bodalecom, znači, u zamjenu za mene, međutim to nije prošlo.

Kako smo prijatelji na Facebooku, moram pročitati tvoju objavu: U svađi s mamom. To mi je ludo. Zbog Valjka i Azre. Znaš li tko je Đoni Azra, pitaš mamu. Ma, onaj Đoni niš ne valja. Kaj on opće pjeva, dere se bez veze. Mama, nisi pri sebi. Nikad ga nisi niti slušala praf. Jesam i ne sviđa mi se. To ni muzika. To je obična deračina. Jesi li slušala Parni valjak, aj mi reci, prosim te. Na Jarunu kad su svirali ja i moja prijateljica smo bile i baš smo uživale. I onaj Boris Novković isto lepo zna popevat. Znači, Azra ne valja. Ne, isto ko i oni Clash. To ni muzika. Samo znaju tri akorda i dum dum dum. Užas. Mozak su mi probili. Stavi mi Knopflera, Dylana, Beatlesa i Jaggera. Volim Doorse, Bowieja, Mercuryja, Springsteena – to je glazba. Zanimljiv razgovor i oštri mamini komentari.

Da. Pa, mislim, ona mene ustvari prati, ona je veliki moj stup u svemu tome, možda najjači i najčvršći i prati me, naravno, od samih početaka bavljenja glazbom. U tome je rezolutna, što se tiče njezina odnosa i prema meni i prema onome što radim, a naravno da ima i svoj istančani ukus, to nije slučajno. To je generacija ’60-ih godina kada su zapravo i počeli prvi plesnjaci, kada su se stvarali i otvarali plesnjaci i kada je iz jazza, iz tog kruga, znači, Jimmyja Stanića i prvih tih naših američkih nekih uzora koji su se ovdje preslikavali, ona je odrasla na Frank Sinatri i na tim, …

Je li  bilo maminih komentara na tvoj rad, na Zvijezde i Patrolu?

Naravno. S obzirom na to da ona uvijek prati i zna sve moje, kako bi se reklo, uspone i padove, ona odlično poznaje moj cjelokupan rad i ima uvijek jako puno i primjedbi i kritika kad joj se nešto ne sviđa i onda je, naravno, koji put i poslušam, koji put i ne. Koji put se malo pokefamo zbog toga, kao zbog toga kaj je taj Đoni stalno, daj pusti njega, veli, i tak i veli Parni valjak to štima, Boris i to. Tako da smo dosta povezani i mislim da mi je ona u životu bila jedan od najjačih i jest jedan od najjačih glazbenih oslonaca u karijeri i da mi je to najjači stup.

Zvijezde su ponovno aktivne, uskoro izlazi album Reimitacija života. Koji je bio glavni razlog da ponovo snimite stare pjesme s legendarnog albuma Imitacija života? Koji je bio glavni motiv, što si htio s novim snimkama postići, što si im želio dati, mijenjati, oduzeti, dodati?

Ustvari, sama ideja se rodila, iskreno rečeno, nasred ceste. (smijeh) On the crossroads, što bi rekli. Znači, na cesti, ad hoc, sreo sam mojeg dobrog prijatelja Roberta Šipeka. Gospon Robert je onda onak u razgovoru nabacio: Joj, veli, kakva mi je ono… baš mi je žao, veli, kak je dobar album Imitacija života, veli, bilo bi super kad bi to ponovno snimili ponovno sad kak svirate. Ono, imaš bend, sve, upucani ste, ne. Ja velim: Da, da, jesmo. I ponudio nam je praktički svoj studio u Oroslavju. I, dao mi je  tjedan dana da razmislim, da malo razgovaram s dečkima i to da snimimo praktički uživo, pa onda eventualno overdub stavimo gore goste koji bi se našli ili mislim… uglavnom, da radimo što više lajv. I ta njegova ideja sazrela je u roku od pet minuta u meni. Reko sam: Mislim, to je ponuda koja se ne odbija. Njegov studio je iznimno tehnički opremljen, sofisticiran, tako da je to bila… Poklopilo se jednostavno u jednom trenutku jako puno stvari koje su odgovarale i bendu i kad sam se čuo telefonom s dečkima i s ekipom – koja je, by the way, proširena…

Piko Stančić je za Drugi program Hrvatskoga radija izjavio da tebi ni Patrola ni Zvijezde nisu bile potrebne, da si ti bio taj koji se vezao za nazive tih bendova. Kako ti gledaš danas, četrdeset godina poslije te priče, početak svoje glazbene bendovske priče?

Pa dobro, to je mislim klasičan uzorak u smislu da sam ja kantautor, znači da se radi o kantautoru, rock kantautoru kojemu je nužan bend i bend praktički prilagođava sebi bez obzira na to je li riječ o tipu kao što je David Bowie i Springsteen, ima takvih primjera, ili je to Ian Hunter, koliko hoćeš. Tako da je bend ustvari tu, ja moram paziti na suradnike u tom trenutku koji mi najviše odgovaraju s obzirom na to da se kroz vrijeme i mijenjaju i članovi iz raznoraznih razloga, što privatnih, obiteljskih i tako dalje. Tako da ta konstatacija Pike Stančića stoji. Mogao sam, mislim, mogao sam. Imaš slučaj kod… Dobro, ja nisam to izdvojio u smislu Brucea Springsteena i E-Street Banda – jer počeo sam s bendovskim radom kod Patrole i imao sam suautora Damira Molnara. Poslije se ispostavilo kroz Zvijezde da sam opet ja nositelj tog autorskog djela, ali meni je, recimo, godilo da imam tu jednu kemiju sa svojim ljudima, a to mi je jako bitno. Možda da sam vani negdje u svijetu, ne znam, onda bi se to vjerojatno radilo zajedno – mi smo jedna mala sredina, rock sredina, gdje to nije bilo potrebno možda. Ja gledam tako na te stvari i u nekim projektima sam izdvojio sebe od benda, a konkretno u ovom projektu, s obzirom na to da je to prva ploča i Reimitacija i remake prvoga albuma, bilo je iznimno važno da to, da stvorimo zajedničku kemiju govoreći o Reimitaciji.

Zvijezde, Union (Rem. Session), Dallas Records

Tko su danas Zvijezde?

Danas su od osnove benda, uz mene, dva gitarista. Iz originalne postave je Branko Kužnar Žan i Zlatko Bebek. To su dvije vrhunske gitare, dva vrhunska gitarista kakvi se samo mogu poželjeti. U ritam sekciji je Branko Badanjek Miško iz originalne postave isto Zvijezda i Roko Kerovec – ja ga zovem Roko Kerouek od Jack Kerouac – na basu, koji je nešto mlađi, ali vrlo talentirani basist, koji nam je onako na prvu sjeo što bi se reklo. I jedna karika još, na klavijaturama je Igor Matković koji je surađivao još otprije, od „Strasti i znoja u Tvornici“. To je, znači, osnova benda i to je sadašnja postava Zvijezda.

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki