Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu cijenjenog glazbenika i dobitnika nagrade Nova ploča Stjepana Jimmyja Stanića!
Na fotografiji: Stjepan Jimmy Stanić
Fotografija: Bojan Zibar
Ovog je mjeseca na petome mjestu top-liste Drugog programa Hrvatskoga radija bila pjesma “Mimi”, i to nova verzija koju ste snimili sa Zagrebačkom filharmonijom. To je dokaz da je dobra pjesma uvijek dobra, bez obzira na to kada je napisana i prvi put snimljena.
Ja sam iznenađen. Nisam se nadao da će ‘Mimi’ biti na top-listi – i to zato što to nije pjesma i stil današnjih skladatelja. To je pjesma pisana na stariji način, ali lijepo je znati da još ima poklonika takve glazbe.
Jimmy, Vi ste trebali biti Mimi. Bili ste mamina maza, a brat je na kraju zaslužan za Vaše ime Jimmy.
Da, moj brat često je išao u kino, a to je i bilo vrijeme kada su se često prikazivali filmovi s kaubojima. U filmu je bio jedan kauboj Jimmy koji je njemu bio super pa je rekao mami: “Čuj, kaj buš ga zvala Mimi – on je muško. Bumo ga bolje zvali Jimmy.” I tako sam ja od tada Jimmy.
“Ja moram ti reć’ da si predebela već…” jedan je od stihova iz pjesme ‘Mimi’. Kako se nekada u svijetu diskografije, glazbene produkcije i industrije gledalo na važnost i sadržaj stihova? Kako su se ocjenjivale pjesme i stihovi? Jeste li imali nekih problema zbog svojih stihova? Recimo, s ‘Mimi’, ali i 1971. kada ste snimili pjesmu ‘Moja kobila Suzy’?
Nazvala me jedna žena i rekla mi: “Kakav je to način da vi s tom Mimi aludirate na debljinu, štrukle, buncek itd. Znate, ja sam inače pretila osoba i sad me svi zafrkavaju i zovu me Mimi.” Inače nije bilo nikakve glazbene kritike na račun Mimi. Što se tiče pjesme ‘Moja kobila Suzy’, pisala mi je jedna djevojčica. “Čuj, Jimmy ti si nazvao tu svoju kobilu Suzy, a meni je ime Suzy. Tako da kad ja budem velika, kupit ću si konja i nazvat ću ga Jimmy.” (smijeh)
Na fotografiji: Stjepan Jimmy Stanić
Fotografija: Bojan Zibar
Vas je publika najprije zavoljela kao jazz-majstora koji je na svojim koncertima uvijek izvodio jazz-standarde. Vi ste sinonim za pravu jazz-interpretaciju i improvizaciju. Sami ste jedanput u emisiji ‘Music Pub’ rekli da je jazz Vaš životni eliksir.
Taj moj jazz-početak bio je sasvim slučajan. Imao sam dvanaest godina i išao sam k bratu u Julkovićevu ulicu, tamo gdje je crkva sv. Petra, i kako sam prolazio ulicom, iz jedne kuće čuo sam neku svirku, malo sam se navirio kroz prozor, a tamo se i čagalo. Gledao sam i slušao, tada sam čuo Jeepers Creepers, koji je pjevao Louis Armstrong. To me toliko oduševilo, a prvi put sam čuo tako nešto. I od tada počeo sam tražiti jazz-pjesme koje su se tu i tamo puštale i na radiju. Tako da sam rastao i odrastao uz tu glazbu. Swing je ritam koji me uvijek držao i pokretao.
Koliko volite jazz, to se ne znam koji put vidjelo i u praksi na ovogodišnjoj dodjeli Nove ploče, nagrade Hrvatske diskografske udruge. Naime, Vi ste se pridružili glazbenicima koji su za tu dodjelu bili angažirani, samo ste skinuli kaput i u ruke uzeli kontrabas – bez nekog dogovora s glazbenicima počeli ste svirati, a onda i pjevati.
Tada ste mi rekli da ste se bez problema pridružili glazbenicima, triju Zvonimira Radišića, jer su se svirali jazz-standardi. Slična, poznata situacija bila je i za vrijeme zagrebačkoga gostovanja legendarnog orkestra Dizyja Gillespijea krajem pedesetih, kada ste kao zamjena postali član toga legendarnog orkestra. Samo da podsjetim, basist iz orkestra nije na vrijeme stigao iz Rima, a Vi ste se našli na pravome mjestu u pravo vrijeme. Poznati ste i kao vicmajstor i duhoviti kritičar stvarnosti, no nije se uvijek dobro šaliti, a i nikad ne znaš tko će i kako šalu doživjeti i kome je prenijeti. Vama su zbog šale – neprikladnog komentara u to vrijeme – oduzeli putovnicu, tako da niste mogli na put sa Dizzyjevim orkestrom, a tko zna gdje bi Vam tada bio kraj?
Da, na to sam posebno morao paziti. Morao sam paziti na svoj humor i viceve koje sam pričao. Da nisam pazio, vjerojatno sad ne bih bio ovdje i nas dvojica ne bismo razgovarali. A to kada su mi uzeli pasoš, o tome ne bih sada (smijeh).
Na fotografiji: Stjepan Jimmy Stanić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki
Uvijek ste voljeli nastupati s orkestrima. Vaš glazbeni početak bio je s orkestrom – ansamblom Nikice Kalogjere 1954. Zajedno ste snimili ploču na kojoj je pjesma ‘Cowboy Jimmy’. Vi ste u šezdesetima imali uspješnu karijeru, nastupali ste u Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švedskoj itd. Bili ste i diskografski aktivni i traženi. Snimili ste ploče na njemačkom jeziku. Bez obzira na spomenuti uspjeh, odlučili ste vratiti se u Hrvatsku i snimati na hrvatskom jeziku.
Tu sam doma, tu sam rođen i tu ću ostati zauvijek. Vidio sam puno gradova, svirao u njima. Recimo, bio sam u Švedskoj kada su se žene borile za emancipaciju i da budu iznad muškaraca. Ja sam odmah rekao: “Pa neka budu, pa to je u redu.”
U Vašoj obitelji svi su se bavili glazbom, svirali i pjevali. Braća i tata voljeli su operu. Tata je svirao u orkestru, mama je pjevala u crkvenom zboru. Kako su oni komentirali svojeg Jimmya, Vaše koncerte i pjesme koje ste snimali?
Nažalost, kada sam počeo raditi malo više i ozbiljnije zarađivati, više nisam imao nikoga. A kad sam počeo, onda su uživali i znali su mi reći: “Vidiš da jabuka ne pada daleko od kruške!” (smijeh). Dok je brat vježbao pjevanje, mi smo svirali i voljeli smo svi zajedno pjevati operne arije. Ja sam isto želio biti operni pjevač, ali što se dogodilo? Ja sam se malo raspitao o tome i rekli su mi: “Nećeš smjeti pušiti, piti, ženske – to vrlo rijetko, kao i sada!” (smijeh). Tako da sam odustao od toga da budem operni pjevač.
Na dodjeli Nove ploče pitali ste koliko godina djeluje Jugoton – danas Croatia Records? Kada su Vam odgovorili ’75’, dodali ste da Vi znatno dulje pjevate i svirate, samo Vas nije tko imao snimiti i to objaviti.
Da, istina, nije bilo uređaja koji su me mogli snimiti. Tek poslije pojavom magnetofona.
Jimmy, kakav je osjećaj primiti nagradu za životno djelo – nagradu Hrvatske diskografske udruge i to u društvu Tereze Kesovije i Drage Diklića kojem ste pjevali na maturalnoj večeri? Kada Vam je taj podatak Diklić rekao, prije nego što se ozbiljno počeo baviti glazbom ili ste već bili kolege?
(smijeh) A zgodno. Mi smo jedanput negdje svirali, ja i Big band, i tada je došao Diklić i pitao: “Kaj mogu ja nešto s vama pjevat’?” A dečki su rekli: “Ko je to? Ma ne može.” Ja sam ga pitao: “Dobro, a kaj bi ti pjeval?” Onda je on rekao: “Jednu kaubojsku.” Ja sam pristao i tako je on počeo s nama pjevati.
Na dodjeli Nove ploče rekli ste da ste danima pripremali mjesto na zidu za tu važnu nagradu i kako u Vašem stanu još ima mjesta za nagrade. Drugi program Hrvatskoga radija i emisija ‘Music pub’ za Vas imaju posebno priznanje. To je priznanje u obliku gitare na kojoj je uz Vaše ime ugravirana i zahvala – Jimmy, hvala za sve sjajne glazbene godine.
Joj… Mišo, pogledaj! (Jimmy pokazuje nagradu Barbari) Prekrasno, nagrada Music Pub Zlatka Turkalja. Prekrasno!!!
Susjedi vas jako vole. Stanari Ivšićevog prilaza za Vaš 93. rođendan skupili su novac i dali naslikati mural. Vi, šešir i Sljeme u pozadini.
Možda dobijem još jedan sad, za 94. rođendan.
Pjesma Jutro će sve promijeniti nalazi se na albumu 91+ (Croatia Records)
_________________________
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________
Fotografije: Zlatko Turkalj, Bojan Zibar
