Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu glazbenika, pjevača, jednog od najpriznatijih izvođača klapske pjesme i glavnog vokala klape Intrade Tomislava Bralića!

Na fotografiji: Tomislav Bralić & Klapa Intrade
Fotografija: Jadran Babić

Kad ljudi navrše 35 godina radnog staža, lagano razmišljaju o nastavku života na mirniji način. Razmišljaju o odlasku u mirovinu. Ti i klapa Intrade o tome ne razmišljate. I dalje ste u punoj glazbenoj formi.

Ja sam tek sada sazrio za nove uspjehe i nove pobjede. Beneficije na 35 godina idu, trebale bi biti za sve ono što smo u ovim godinama plovili brodovima, letjeli avionima i vozili se u kombijima. Premda su ovo godine za puni radni vijek, mi ne razmišljamo o mirovini.

Zanimljivo je da je riječ o glazbenom kontinuitetu od 35 godina. Baviti se glazbom ili nekim poslom tako dugo nije uvijek jednostavno, jer svi imamo životne amplitude uspjeha. Kad smo odlični ili pak kad smo manje odlični. Vaša publika od vas uvijek očekuje da sljedeća pjesma bude bolja od prošle, da koncert od prije godinu dana sada bude još bolji. Da ste uvijek raspoloženi i spremni na druženja s ljudima nakon nastupa. Kako na to gledaš danas, a kako je to bilo na tvojem početku, kad si prvi put na pozornici pjevao kao član klape Intrade?

Nismo odmah nastupali na velikim pozornicama, jer za to je trebalo proći (kao i kod svakog izvođača, benda i klape) stepenicu po stepenicu. Od malih zadarskih trgova, kaleta do velikih pozornica. Nismo mi do uspjeha došli preko noći. Prvi koncert u Lisinskom održali smo 2006. godine i to je bio naš veliki iskorak. To nam je bio pokazatelj da tako možemo krenuti dalje, jer nam je koncert u Zagrebu, u Lisinskom, bio znak da smo uspjeli. Ti počeci su mi jako zanimljivi, jer nismo imali puno svojih pjesama pa smo se bojali hoće li tko doći, hoće li biti publike u Lisinskom. Uz puno naših dobrih prijatelja i naše diskografske kuće Scardona za koju smo 2003. godine objavili prvi album. Nakon svih ovih godina, zapravo bih volio čuti anketu u kojoj bi ljudi govorili zašto nas vole.

Siguran sam da i sam znaš odgovor na pitanje zašto vas ljudi vole sve ove godine. Podatak i konkretan odgovor vezan je uz niz odličnih mediteranskih zabavnih pjesama koje ste snimili, ali i uz vašu jednostavnost i susretljivost s ljudima, prisnost na koncertima.

Te tri komponente sigurno moraju biti, slažem se. Jednostavnost, dobre pisme i odnos izvođača i publike. Mi ga imamo i to smo najbolje vidjeli u Zagrebu na našem tradicionalnom božićnom koncertu, koliko je ljudi došlo u Cibonu, i to bez obzira na protuepidemijske mjere koje su tada vladale. To je čovjeku veliko priznanje i mi u klapi zato moramo jedan drugome čestitati.

Na fotografiji: Tomislav Bralić & Klapa Intrade
Fotografija: Scardona

Kad si već spomenuo koncert u Zagrebu u vrijeme pandemije, to je bio vaš 15. adventsko-božićni koncert u Zagrebu. Moram reći kako ne pamtim da je prije početka nekog koncerta domaćega izvođača bilo toliko problema i da je bilo neizvjesno hoće li koncert biti održan. Razlog je bila dojava o bombi u Košarkaškom centru Dražen Petrović. Kako ste se vi tada osjećali, što ste rekli jedan drugome? Kakva je bila vaša reakcija? Koncert treba održati klapa koja pjeva ljubavne pjesme, božićno je vrijeme i onda se, pola sata prije koncerta, sve mijenja i sve je pod upitnikom.

Već sam bio u odijelu, spremali smo se i zagrijavali – upjevavali i onda sam dobio tu vijest. Ne mogu vjerovati da postoji takav netko, neki bolestan um koji je nazvao policiju i to dojavio. Je li to bilo baš zbog nas ili nekoga drugoga, nisam uopće želio razmišljati, ali nije bilo ni lako ni ugodno. Nakon sat i pol od dojave, vratili smo se u dvoranu i vidjeli da ljudi nisu otišli kući, nego da je dvorana puna. Da nas ljudi čekaju. Prije nego što sam ih pozdravio s pozornice, prije „dobra večer“, rekao sam im: “Ljudi, ovo će biti poseban koncert večeras i pamtit ćemo ga uvijek.” Ljudi su te večeri dali sve od sebe da to bude koncert za pamćenje. Mislim da se nešto slično dogodilo i Bijelom dugmetu. Samo njima, koliko se sjećam. Tako da smo se poslije šalili: “Koji si ti pjevač ako nisi prije koncerta imao dojavu o bombi.” (smijeh) Šalimo se na račun toga, ali tada nam nije bilo svejedno. Valjda sve to mora proći jedan pjevač, izvođač, pa i jedna klapa. Imali smo puno lijepih koncerata i lijepih trenutaka, ali čovjek treba stati i reći: “Drugačije ovo ne može biti. I ovo će proći, sad se malo smiri, zapivaj prvu pismu…” Publika me digla i onda je sve bilo lako.

Kako teku pripreme za 17. božićni koncert u Zagrebu? Još prije godinu dana najavili ste iznenađenje?

Sedamnaest nam je godina tek… Sedamnaest godina smo u prosincu u Zagrebu. Jako smo ponosni na sve te koncerte koje smo održali. Jednostavno ne možemo zamisliti prosinac i advent bez Zagreba i koncerta u Ciboni. Ove godine će biti posebno jer prvi put nastupamo zajedno s velikim orkestrom maestra Josipa Cvitanovića. To je i za mene jedno novo i veliko iskustvo, jer naše pisme će biti u novom glazbenom ruhu. Zbog toga sam jako uzbuđen i jedva čekam da naše pisme koje znaju svi izvedemo uz orkestar. S druge strane, baš smo u odlično pjevačkoj formi. Moram sastaviti listu od 25 pjesama, a mi u našoj karijeri imamo puno, puno više dobrih pisama. Siguran sam da će svi biti zadovoljni izborom i našom izvedbom uz orkestar.

Za tebe i klapu Intrade važan je i Split. Bili ste 2006. godine jedni od izvođača na koncertu ‘Ne damo te, pismo naša’. Sjećam se, izišli ste i pjevali samo uz gitaru ‘Ispod tvoje boloture’ i ‘Croatio, iz duše te ljubim’. Nakon toga se dogodio urnebes na Poljudu, publika je bila oduševljena vašim nastupom.

To je legendarni koncert, da tako kažem. Mi smo došli i nastupili sa šest-sedam tada najpopularnijih klapa. U to vrijeme nismo bili na prvom mjestu, nego pri dnu popisa popularnosti. Nitko nije očekivao da ćemo mi tako nešto napraviti, da će tako izgledati naš nastup. Mene je jako iznenadio taj snažni pljesak publike i dan-danas ga dobro pamtim, zvoni mi u ušima kako nam je publika skandirala na Poljudu 2006. Jedino smo se mi vratili na bis, a to su menadžeri i organizatori strogo zabranili. Prije koncerta svima su rekli da nema bisa i povratka na pozornicu, ali ja se od publike koja je bila uz pozornicu nisam niti mogao vratiti i otići s pozornice. Ljudi su nas jednostavno vratili na pozornicu i zapjevali smo pjesmu ‘Stina pradidova’. I od tog nastupa sve nam ide prema gore.

Na fotografiji: Tomislav Bralić & Klapa Intrade
Fotografija: Scardona

Smatrate li vi, kao klapa Intrade, da je upravo 2006. ključna godina za vaš rad, početak uspjeha, jer ti si i puno prije kao solist pjevao na Splitskom festivalu?

Da, to je bila prekretnica za klapu Intrade, a i sam znaš da sam ja prvi put na Splitskom festivalu nastupio 1994. godine. Tako da je to sve tinjalo i moralo mi se negdje dogoditi. Imao sam sreće baš te godine i kako se ono kaže – zvizda zablista i kaže: “Sad idete vi.” Ja sam osjetio taj trenutak i više nema natrag.

Tim svojim potezom, koji se pokazao i kao dobitna kombinacija (da i klapama treba jedno jako prepoznatljivo ime, odličan pjevač osebujne interpretacije), usmjerili ste rad drugih klapa i pomogli u razvoju novoga vala zabavne i mediteranske pjesme.

Tako je. Nakon naših službenih nastupa, znali smo zapjevati uz gitaru i to se pokazalo odlično. Vidjeli smo da možemo pjevati uz gitaru i pjesme drugih izvođača: Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Ive Pattiere, Mile Hrnića… koji su na festivalima pjevali uz pratnju klapa. Sad više nije tako. Svaka klapa u sastavu ima jednog lidera. Takav vokal imam ja, on nosi i ljudi to osjete. Vidim kad počnem nešto govoriti, recimo u restoranu, ljudi se odmah okreću. Valjda imam takav glas koji jednostavno vuče ljude da obrate pažnju na mene. To mi je tako urođeno i mene je klapa odabrala da ja budem taj. I još uvijek me prate i daju mi podršku. Hvala im na tome što me hrabre svih ovih godina.

U svojoj klapi ti si Luka Modrić. Članovi klape Intrade su odlučili da si ti kapetan i vezni igrač (pjevač) na koncertima.

To su ti vezni igrači i to tako treba biti. Na koncertu uvijek moraš znati što ćeš reći i kad ćeš što pjevati. Dobro osjetiti koja će pjesma ići po redoslijedu ili prema reakciji publike nešto mijenjati ako treba. Ne smiješ stati i uvijek za sve moraš imati rješenje. Za sada se dobro snalazim jer u našim pjesmama ima puno stihova. Moram paziti da na koncertu spomenem sve autore koji su pisali pjesme za nas. Svaka naša pjesama ima i svoju priču. Sve je to važno i sve još dobro pamtim. (smijeh)

Na fotografiji: Tomislav Bralić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Pokazalo se da si odličan vođa, samouvjeren si, točan si u pjevanju. Je li tako bilo i na tvojem početku? Kako je izgledao tvoj prvi izlazak na pozornicu, prvi nastup? Je li to bio isti Bralić kojega danas poznajemo?

Preko noći sam 1993. godine došao na zadarski festival pjevati s Majom Blagdan, Gibonnijem i drugim zvijezdama. Ja sam u to vrijeme bio klapski pjevač koji je do tada nastupao samo na Omiškom festivalu, a sad je sam s mikrofonom na sasvim drugačijoj pozornici. Voditelj klape Intrade Davor Petrović dobio je stihove od Ante Sikirića ‘Ne znam što me tebi vuče’ i pitao me: “Bi li ti to piva?” Molska je pjesma, u refrenu ideš u dur; ima neku himničnost. Zadarfest je tada imao i prednatjecanje lokalnih pjevača i tamo sam pobijedio; na taj način sam se plasirao za nastup na Zadarfestu. Imam tu snimku kod kuće pa se sam sebi smijem kako sam izgledao. Nije mi bilo svejedno, jer to je bila ratna ’93., bio sam hrvatski vojnik. Mi smo se i pismom borili protiv agresora, to je bila naša fronta… i nismo se dali. Fala Bogu, ustrajali smo.

Danas je klapa Intrade jamstvo dobroga koncerta, dobre pjesme i promicanja kulturne glazbene baštine. Kako komentiraš da vas se naziva i fenomenom. O tom se govori u monografiji koja je objavljena u povodu 35 godina vašega djelovanja.

Mi dok putujemo, veći dio puta uvijek o nečemu razgovaramo. Zato smo razmišljali da to objavimo u knjizi. Naša monografija je lijep libar, ima 170 stranica. Svatko je u knjizi dao dio sebe, svoje priče, koje je onda povezala novinarka Davorka Mezić. Puno toga je stalo u tu knjigu, puno priča prije izlaska na pozornicu, iza pozornice, na pozornici. To je sve ono što ljudi ne vide. A mi smo se znali i smijati, pa nas ljudi pitaju: Zašto ste se smijali na koncertu? To su neke naše anegdote, zezancije, humor unutar klape, vicevi… Taj vic, duh koji klapa Intrade ima i kad sam najumorniji i pun briga, žena primijeti da sam puno bolje volje kad se vratim s puta. Zato smo fenomen i dok god bude tako, ja ću pivat’.

Pjesma “Našu pismu pivaju” (Scardona) predstavljena je na festivalu Melodije Jadrana
Fotografija: Igor Goić

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Scardona, Jadran Babić, Zlatko Turkalj Turki, Igor Goić