Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pjevača, glazbenika i jednog od doajena hrvatske zabavne glazbe Vladimira Kočiša Zeca!

Na fotografiji: Vladimir Kočiš Zec
Fotografija: Boris Ščitar/Croatia Records

U Lisinskom ste 2018. obilježili 50 godina karijere, naziv koncerta bio je “Pjevam i živim”. Puno toga se u svijetu, u glazbenoj industriji promijenilo od te 1994., kada ste prije 30 godina s Oliverom snimili pjesmu “Pjevam i živim”. Još više od 60-ih kada ste bili član vokalno-instrumentalnog sastava Biseri, 70-ih kada ste nastupali u grupi Jezgro i 80-ih, u zlatno doba Novih fosila. Što se najviše promijenilo kada govorimo o glazbi?

Puno se toga promijenilo, tako da mi je lakše reći što se nije promijenilo. A to je moja još uvijek luda zaljubljenost u posao kojim se bavim. I stalno očekujem svoj zlatni gral, ja bih to tako rekao metaforički. Očekujem jednu pjesmu da se dogodi i bude za sva vremena, premda slobodno mogu reći da imam pet, šest koje će ostati sigurno za sva vremena. A što se promijenilo? Promijenila se tehnologija, način pjevanja, interpretacija, aranžiranje, ali bitne je reći ono što se nije promijenilo.

Ostala je ta Vaša strast prema glazbi.

Tako je.

Kada govorimo o pjesmama koje će ostati za sva vremena, a vezane su za Vašu karijeru, jedna od tih je ona s početka vaše solo karijere “Gospodine generale”.

Da, uvijek volim istaknuti koje su tri pjesme koje su obilježile moju glazbenu karijeru. To su apsolutno: “Pjevam i živim”, “Gospodine generale” i “Za dobra stara vremena”.

Koliko ste imali poziva u posljednje vrijeme, koliko Vas je ljudi zvalo samo da provjeri je li sve u redu, jeste li živi i zdravi?

I živ sam i zdrav i to je jedna posebna priča i sva sreća da imam dovoljno godina, pa sam sva ta naklapanja i objave po društvenim mrežama shvatio na humorističan način. Objavili su moju osmrtnicu, da sam umro, pa su onda objavili da sam na sudu s Narodnom bankom Hrvatske i što ja znam… I onda me nazvao jedan dan gospodin Drago Plečko kojemu su slične svinjare radili, a nije jedini, i rekao je da to samo okrenem na šalu. “To ti je samo produžilo život i sada ćeš biti puno popularniji, pjesme će ti se više svirati na radiju i prodaja CD-ova će porasti.” I evo ja upravo tu misao furam i u tvojoj emisiji, Zlatko. Malo sam zbog toga nervozan, ali sva sreća jako malo, to će proći, to će trajati možda još nekih tjedan dana jer dolaze neki novi klinci.

Lijepo je čuti kako ste Vi to prihvatili i da na šaljiv način sve to interpretirate. Ali nisu svi to shvatili tako kao Vi. Naprimjer, 12. veljače, kada smo na Facebooku Drugog programa objavili da ćemo premijerno čuti pjesmu “Da mi te nema”, jedna od poruka ispod objave, poruka našeg slušatelja bila je: “Tuga za našim Zekom, pokoj mu duši i čuvali ga anđeli.” Bilo je to da se smrzneš.

Ovo mi je i drago, ovo “čuvali me anđeli”. Ja sam vjernik i to mi odgovara, a ovo sve drugo baš nije zgodno.

Na fotografiji: Vladimir Kočiš Zec
Fotografija: Croatia Records

Što se konkretno može u takvoj situaciji napraviti? Kako reagirati? Zaštititi prije svega sebe, najbliže, prijatelje, u Vašem slučaju i kako objasniti slušateljima, publici što se događa?

Nažalost, ja sam nakon te objave na društvenim mrežama kontaktirao, a i mene su kontaktirali ljudi koji su već imali takvo iskustvo. Ne možeš napraviti ništa. Policija na to ne reagira, prema da ja mislim da bi oni morali imati ekipe koje se bave takvim gadostima. Došli smo do jednog zaključka o tome zašto su baš uzeli mene za takve objave. Naime, ja sam pjevač koji već imao dosta godina i nekako moja populacija koja me sluša, moja najvjernija publika, to su već ljudi u godinama koji su malo naivni i vole klikati, otvarati te objave i događaju se razne svinjarije i zato su mene odabrali. A to će trajati, ja mislim, još vrlo kratko. Razotkriveni su ti ljudi koji to rade. Doći će netko drugi sad na red, vrlo brzo. Tu se u moj slučaj umiješala i umjetna inteligencija. I taj je slučaj povezan, kada malo bolje razmisliš jedno veliko zlo, veliki kaos koji je svakim danom sve veći i veći. I time bi se trebalo malo ozbiljnije pozabaviti. Ima puno gorih i težih slučajeva. Postoji manipulacija. Rekla je moja supruga: “Sada još samo čekam da te vidim u nekom porniću.” (smijeh) Umjetna inteligencija je užas.

Ali niste mi rekli, kako se čovjek osjeća kada ode na društvene mreže, portale i pročita da je mrtav.

Malo sam bio iznenađen, ali sva sreća da sam vedre naravi. Imam doma korektora, svoju suprugu, koja je rekla – evo, stani malo. I javili su se pametni i dobri ljudi koji su mi dali savjet kako da se u toj situaciji ponašam.

Koliko vremena provodite uz mobitel, koliko ste na društvenim mrežama?

Ja mislim da sam zapravo prosječan korisnik tog zla. Trebalo bi se na vrijeme izvući.

Ima jedna lijepa poruka koju ste objavili na svojem profilu na Facebooku, ona je vezana za Nove fosile. Vi, Sanja i Marinko nastupit ćete u zagrebačkoj Areni 9. studenog. Molim Vas, vratite nas malo u 1981. godinu. Kako Vam je tada bilo u studiju kada ste prvi put čuli “Tonku”, pjesmu koju danas izvodite i na svojim solističkim koncertima? Kako Vam je zvučala te davne ’81.?

Prva je varijanta bila da smo je trebali višeglasno pjevati, znači versove, A dijelove. Međutim, Rajko si je uzeo tu slobodu jer njemu je očito ta pjesma bila jako draga i onda ju je on otpjevao. U refrenima, u B korusima, pjevamo je višeglasno, što je bio naš prepoznatljiv zvuk. “Tonka” je jedna od antologijskih pjesama.

Na novom albumu “Tako je to kada se voli”, snimili ste i novu verziju pjesme “Lola i ja”. Postoji li neki poseban razlog?

Apsolutno. Htio sam prije svega vidjeti kako neke pjesme egzistiraju i nakon punih 30 godina. Dao sam Tomislavu Modriću, kolegi koji svira sa mnom u bendu, da napravi aranžman i on je napravio “Lolu” u sasvim drukčijem aranžmanu. Ta je pjesma sada dobila svoju novu mladost. Još nismo s njom krenuli u distribuciju, ali doći će ona na red i sigurno ćemo snimiti i spot za nju. Meni je osobno to bila lijepa suradnja i jedno novo čitanje te pjesme, pa vjerujem da će se i publici svidjeti.

Glazbu za pjesmu “Lola i ja” napisali ste Vi, stihove Stevo Cvikić, ali ono što je zanimljivo jest da ste je prvi put predstavili na festivalu Melodije hrvatskog Jadrana 1993. Bili ste u konkurenciji s Oliverom i njegovom “Cesaricom”, Meri Cetinić koja je na festivalu pjevala “Zemlja dide mog” i, recimo, Đanijem Maršanom s pjesmom “Prozor prema zalazu”.

Slučajno sam bio u jednoj slaboj ekipi. (smijeh) Ja sam bio siguran da će pjesma ući u finale, međutim nije ušla u finale jer Split je uvijek za mene bio jako sklizak teren, barem do sada, ali kako vidim i dalje.

Nije baš tako. Za pjesmu “U ime sjećanja” na Splitskom festivalu dobili ste nagradu, doduše za najboljeg debitanta.

To je malo ironično, ali neka. I to je jedina nagrada, Turki, koju sam zapravo ikada dobio u životu. To mi ljudi ne vjeruju. Mi Fosili nismo nikada de facto dobivali festivalske nagrade, nikada. Uvijek smo bili drugi, treći, možda kakva nagrada za aranžmane, ali poslije bi pjesme pomele sve živo.

Moram reći kako ste na početku solističke karijere dobili nagradu emisije “Music pub” za pjevača godine. Tako da je nagrada za Vaš rad ipak bilo…  

E pa dobro, to je istina… skupilo bi se nagrada (smijeh)

Snimili ste puno važnih pjesama i albuma, kao glazbenik i gitarist, autor i pjevač. Forma albuma danas i nekada, što ona znači za Vas?

Nekada bismo odmah predstavili cijeli album, svih deset pjesama. Odmah smo dali da pjesme žive svoj život. Međutim, danas se ide singl po singl. To je nova tehnologija predstavljanja pjesama. Odredi se aktualni singl, potencijalni hit, snimi se spot i to se onda promovira do sljedeće pjesme. Moram reći, ono što je praksa pokazala, ne samo u mojem slučaju, nego općenito u glazbi, kada govorimo o pop-glazbi trajanje pjesama je sve kraće i kraće. To je hiperprodukcija, jako mnogo pjesama dolazi u glazbeno uredništvo na radijske postaje. Te pjesme sve kraće traju u eteru.

Kad govorimo o albumima onda moram reći, preslušavajući Vaš novi album “Tako je to kada se voli”, Vi ste se baš držite tog starog, provjerenog koncepta. Točno se čuje da ste razmišljali o cjelini, o tome s kojom ćete pjesmom otvoriti album, kako će izgleda sredina, a kako završnica albuma. Prije svega mislim na zvuk, produkcijska i aranžmanska rješenja te glazbeno usklađivanje. Album zatvara pjesma “Ružmarin” koja je u originalu tamburaška pjesma, koju ste snimili prije deset godina u duetu s Miroslavom Škorom. Stihove za tu pjesmu napisao je Vaš prijatelj Leonardo Baksa, koji nas je napustio 2022. godine.

Da. Volim napraviti povremeno neke pomake, odmake od svojeg standarda. Napisao sam tu pjesmu i, kako je Škoro već bio tamburaški bard, možemo to tako reći, izabrao sam njega kao supjevača. Inače, tu je pjesmu u prvoj varijanti trebao pjevati Zvonko Bogdan. To ljudi ne znaju. No, dogodio se nesporazum. Da ju je Zvonko Bogdan otpjevao, mislim da bi ta pjesma ostala evergreen u pravom smislu riječi. Međutim, ja sam sada to snimio, napravio samostalnu verziju i, kao što si rekao, objavio sam je na novom albumu.

Na fotografiji: Vladimir Kočiš Zec sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Zanima me kako je zvučala prva radna verzija pjesme “Ružmarin”? Je li odmah bila tamburaška?

Da, izvorno, odmah je bila tamburaška. Svoju verziju “Ružmarina” ima i Žiga Međimurski sa svojim Bandistima. Postoji verzija s pleh glazbom, kako sam to nazvao, s limenom glazbom. Ima puno verzija te pjesme. Na albumu “Tako je to kad se voli” nalazi se verzija za koju je aranžman napravio Ivica Murat i samo sam izbacio gospodina Škoru i pjesmu sam otpjevao sam, da pokažem svojoj publici kako to zvuči kad Zec sam pjeva “Ružmarin”.

Kad sam rekao da pazite na koncept albuma, sviđa mi se i taj Vaš šansonjerski stil uz zvuk tambure. Konkretno, mislim na pjesmu “Dan za danom”, koju ste snimili uz Rockoko orkestar.

Vrlo strogo sam se držao nekih svojih principa da ne uzimam tuđe pjesme. Malo besmisleno, ali je tako. Neki bi rekli, kakav egoist. Nisam, nego jednostavno sam želio svoj film furati do kraja. Ali kad mi je Miroslav Rus donio tu pjesmu “Da mi te nema”, pa onda i Tihomir Ivanetić pjesmu koju si spomenuo “Dan za danom”, nešto je štrecnulo. Znaš, čim ti se malo nakostriješe dlake na ruci, onda znaš da nešto je dobro. Tako i ubuduće, ako me neka pjesma pogodi – dirne, a od nekog je drugog autora, uzet ću je i snimiti.

Vaše skladbe “Ružmarin”, “Zadnja ruža”, “Mura”, “Otkad te volim”… objavljene su i na instrumentalnom albumu “Miroslav Navračić izvodi balade Vladimira Kočiša Zeca”. Je li Vam to jedno od najvažnijih glazbenih priznanja? Ipak dokazuje da ste na taj način priznati kao skladatelj, kada drugi vrhunski glazbenik objavi album na koji je uvrstio i izvodi vaše pjesme?

Žao mi je što Miroslava više nema s nama, on je bio vrhunski, svjetski glazbenik koji je na postojeće matrice snimio svoju kreaciju na harmonici.

Pjesma ‘Da mi te nema’ nalazi se na albumu ‘Tako je to kada se voli’ (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Boris Ščitar/Croatia Records, Zlatko Turkalj Turki