Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Ovoga puta, povodom 14. godišnjice njegovog preranog odlaska, donosimo vam dio intervjua kojeg je Zlatko Turkalj snimio s pjevačem i umjetnikom Dinom Dvornikom prije 20 godina.

Na fotografiji: Dino Dvornik
Fotografija: Šime Eškinja

Mnogi su te bili već lagano glazbeno otpisali.

Da, i ja sam sebe.

I ti si isto to učinio?

Pa, bilo je trenutaka.

Neki su rekli: “Ništa više od Dine Dvornika”. Mislili su da ne možeš ništa novo ponudili nakon arsenala megauspješnih pjesama. Ali prevarili su se. Ti si i dalje tu i zanimljiv, snimaš nove pjesme. Ta tvoja kreativna upornost i nova dokazivanja možda su povezana i s tvojim horoskopskim znakom. Ti si lav. 

Da, lav.

A lav je tvrdoglav i uvijek je u pravu.

Da, ovdje su dišpeti u pitanju.

Jesi li i ti sam razmišljao o svojem radu na način mogu li bolje ili što nakon sjajnog solističkog starta 1989.?

Što ja znam, teško je. U ono vrijeme kad sam ja uletio s “Ljubav se zove imenom tvojim”, “Ti si mi u mislima” i “Slonom”, to je bila jedna potpuno nova era. Preokrenulo se sve. Svi su do tada svirali jednu vrstu glazbe, dok sam ja počeo stvarati taj nekakav novi ritam. To sam čuo vani. Živio sam u Londonu tada dvije godine i mislio sam da se to može prebaciti i na naš jezik i to sam probao i uspjelo je, iako sam ja još 1983. pokušao s Kineskim zidom. Nije upalilo. Bili smo mladi, možda je i to šuškalo i možda je bilo ispred vremena ili ne znam što, iako se pjesma “Ja vidim sve”, duet s bratom ponovno sluša u remiks varijanti. To mi je bila baš simpatična pjesma.

Ti si dobar dio svojeg života živio baš kao zvijezda. Kako ti gledaš na te dane, na takav način života? Sličnih situacija bilo je jako puno i na svjetskoj glazbenoj sceni. No ono što treba reći, i to je za pohvalu, s tobom je sada sve OK.

Da.

Nema više droge.

Nema više droge. Nešto malo se popije tu i tamo kada je društvo u pitanju. Totalno znam, recimo, kad idem u studio, da više ne mogu potegnuti vokale kao nekad. Mislim, tretiram sam sebe kao instrument. Tako da ono i da hoću, ne bih smio jer onda gnjavim drugoga čovjeka koji je u studiju, pa ne mogu pjevati ni jedan, drugi, treći dan… Onda sve ide u ono, da ne kažem gdje.

Jesi li bio svjestan da sve ide dolje, da sve tone? Bio si na vrhu, a oko tebe sve je tonulo.

Da, u stvari, sve oko mene je tonulo, a ja sam bio u svom filmu.

Može li čovjek takvim načinom života potpuno biti svjestan što mu se zapravo događa?

Teško, teško, jer živiš pod staklenim zvonom. Tek nakon određenog razdoblja – ovisi koliko si otrovan – osjetiš u stvari da imaš garažu ispred kuće ili da je to ta boja baš kako treba biti i osjećaš kad djeca pjevaju ili se raznježiš na filmove…

Hoćeš reći da se to sve lagano izgubi pod utjecajem tih opijata.

Da, trebaš se jednostavno iz gusjenice pretvoriti u leptira. To je teško.

Na fotografiji: Dino Dvornik
Fotografija: Šime Eškinja

Koliko je to kod tebe trajalo, to razdoblje?

Dvije godine.

Pune dvije godine?

Da, dvije godine koprcanja. Bilo je dosta muka…

I za tebe i za obitelj.

Pa, dosta sam ja to držao za sebe i dosta sam putovao na koncerte. Taman kad sam htio sve to maknuti sa strane, došao bi mi novi koncert. To je jako teško izdržati, i fizički i psihički, da ne upropastiš cijelu predstavu i šou. Prema tome, trebalo je stvarno otići na dobar odmor i na ono punjenje baterija što svi kažu.

Jedan si od rijetkih koji su se uspjeli otrgnuti od lažnog načina života. Ali, vidiš, kad razgovaramo o tom dijelu tvoje karijere, ti si od početka – od samog pojavljivanja na sceni postao miljenik publike i svi oni koji su do tada pratili glazbu ili su bili glazbenici, rekli su: “Da, to je čudo od čovjeka koji ima nevjerojatan – poseban osjećaj za ritam”. No s vremenom zbog nekih tvojih poteza i ponašanja dobar dio publike te nekako doživljavao neozbiljno.

Da.

Uvijek su morali biti nekakvi ispadi, nekakve gluposti. Kao, to je išlo uz Dinu Dvornika.

Obično me nakon svakog intervjua zove majka i govori: “Pa zašto moraš tako, zašto moraš psovat, zašto ovo, zašto ono”. Zašto se neke stvari događaju? Jednostavno, ja živim uz tu glazbu. Nemam drugo što u životu. Prema tome, jednostavno pokušavam da ljudi ne okrenu radiopostaju zbog mene i želim se držati za klavirom i to je ono jedino što znam i ne želim gubiti dane. Kaže David Bowie: “Nek’ pričaju o meni, pa makar i dobro”.

O tebi se itekako dobro priča. Mnogima si i glazbeni uzor. Mislim na ovu mlađu generaciju. Neki su i radili uz tebe, bili su u tvojem pratećem bendu. Neki su te slušali i danas to primjenjuju i ne skrivaju da si im ti bio uzor i da te jako vole.

Neki su se prvi put poljubili. Dosta toga čujem recimo kad idem na nastupe. Ja za njih kažem da su klinci. To su već ljudi od 22, 23 godine. Pa me zaustavljaju: “Dino, znaš da sam ja uvatija curu na tvoju pismu”. To mi je drago.

Na fotografiji: Dino Dvornik
Fotografija: Ella Dvornik

Kako u Splitu gledaju na sve tvoje promjene?

Oni to sve gledaju kao da je to normalno i njima to ništa nije čudno.

A na ovu zadnju fazu u kojoj si se primirio?

Ništa njima to nije čudno jer ja sam bio u raznim fazama pa njima ova gotovo i nije baš toliko ni draga.

Ti si za ovaj novi koncept “festival na Prokurativama” postao i zaštitni znak.

Da, bilo je to baš s onom pjesmom “Ništa kontra Splita”.

Novi heroj Splita.

Da, neki novi đirevi. Sad kad si mi to rekao, palo mi je na pamet… Kad sam pjevao ‘Ništa kontra Splita’, onaj dio: “Dino je ovaki, Dino je onaki”, vidio sam bake koje su govorile nešto kao: “Vidi, ovaj pije crne droge”, ali znaš ljudi su se dizali i pljeskali. Tu se vidjelo u stvari da je bitno kakvu energiju čovjek šalje.

Izgledom bih rekao da si počeo vježbati i da puno paziš na sebe?

Ma ne.

Je li onda dobar izgled – dobra figura razlog odricanja nekih stvari o kojima smo razgovarali?

Prestao sam lokati, prestao sam piti tableturine za spavanje, prestao sam jesti navečer ono kad bih došao onako umoran, satran s gaže.

Počeo si misliti o sebi, to hoćeš reći.

Tako je, da.

Paziti na sebe.

Jer osjećam da mogu toga dati dosta. Šteta bi bila da otiđem.

Na fotografiji: Dino Dvornik
Fotografija: Šime Eškinja

Kada si odlučio, kada je došla ta odluka da kažeš ili tko je rekao: “Stop, mijenjamo sve”?

A ja sam sȃm sebi rekao: “Ne možeš ti mene bolit koliko ja sebe mogu volit”.

Sam si došao do odluke da ćeš se promijeniti?

Da, jednostavno jer više to nije vodilo svrsi.

A kad se prelilo?

Prelilo se kad to više nije bilo to i kad to nije vodilo svrsi, kad je počelo biti neizdrživo. Iz lijepog je prešlo u dosadu.

To je odlično da imaš u sebi taj mehanizam koji je rekao: “Stop”.

Jednostavno je bitan taj trenutak. Možeš se liječiti u sto komuna. Ako ti…

Nemaš u sebi i ne želiš.

… ne kažeš, ako se ne zainatiš, nemaš neku svrhu u svemu tome.

Pjesma Ljubav se zove imenom tvojim našla je svoje mjesto na ploči Dino Dvornik (Croatia Records)

Spomenuli smo pjesmu ‘Ništa kontra Splita’ koju je za tebe napisao Nenad Vilović. S njim si sve godine ostao u dobrim odnosima.

Da. On je meni pomogao u životu jako, jako mnogo. On je meni kad sam imao 16 godina, otvorio vrata svojega studija koji je inače naplaćivao masno nekakvim drugim bendovima. Kod njega je snimalo tad Bijelo dugme. On je vidio da mali Dino tucka tamo nešto, da ima nekog mota, da nešto mogu. Vidio je i Lukića, on je tada imao četrnaest godina. Kad sam ja imao 25, Lukić je imao 17. On je sa mnom radio prve tri ploče. Tu je bio i Gibonni, u ekipi je bio i Belan i tako dalje. I opet iz tog ludila je izašla jedna kreativnost. Tako da mislim trebalo mi je možda 12 godina živjeti u ovom gradu, od toga 9 godina u Vrapču, da upoznam baš ekipu iz Vrapča, jer da oni žive u Dubravi, meni se ne bi dalo voziti do Dubrave da s njima vježbam. Oni su tu susjedi, kak bi se reklo. Ne? U Vrapču, ne?

Što u Zagrebu najviše voliš? Po čemu ti je Zagreb baš ono super?

Zagreb mi je super po, recimo, otvorenosti ljudi. Jednostavno, ljudi su otvoreni, vesele su naravi, iako je tako kao svima nama.  Ono, mislim, vide Dvornika, pa kažu “Pun je love, idemo ga odrat”, mislim. Neka odmah znaju da su u zabludi.  Nek’ znaju da nije pun love.

Znaš, ali te predrasude nekako uvijek idu uz onu: Slavni, poznati, bogati.

Da, ali kod mene je to možda rijedak slučaj.

Ali čekaj, sad si na novom početku. Nikad ne znaš. Dakle, etiketa Ludara, pa otkrivaš talente, pa se to malo proširi izvan granica Hrvatske, daj Bože više na zapad…

Tebe svi jako vole. A voliš li ti Dinu Dvornika? 

Pa, pokušavam ga zavoljeti. Još sam u toj fazi, ali mislim da ću se totalno naći negdje za 2-3 godine. Znači, da ću ga početi furati onako kako to ide.


________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Šime Eškinja, Ella Dvornik