Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pop zvijezde i jednog od najuspješnijih glazbenika ovih prostora Zdravka Čolića!

Na fotografiji: Zdravko Čolić
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Zdravko, gledao sam Vas na koncertu u Puli. Sve čestitke! Pjevali ste puna tri sata, a bilo je jako vruće, iznad 30 stupnjeva. Danas je malo glazbenika koji traju 55 godina, imaju odlične pjesme, publiku i koncerte za koje se uvijek traži ulaznica više.

Kažem da je sve u Božjim rukama, osim osobnog profesionalizma. Zapravo, diskutabilno je kako bih odgovorio na to pitanje. Na jedan način bavim se ovim poslom i umjesto da sam postao ekonomist, kako sam i završio fakultet i radio u nekoj struci vezano za to što sam studirao, život me okrenuo u glazbenom smjeru. Godinama traje taj moj način djelovanja i rada, snimanja pjesama, koncerata… Puno toga se događalo u karijeri koja traje već 55 godina.

Vaših 55 godina karijere počelo je suradnjom s Ambasadorima.

Tako je. Zato hvala publici, jer publika je ta zbog koje sve to postoji i zbog koje se pjeva, sklada i održavaju koncerti. Jedan od tih je koncert u Puli koji si spomenuo i koji je bio na neki način malo drugačiji scenski i muzički, a s druge strane je kontinuirani način mojega djelovanja u proteklom vremenu.

Na koncertu u Puli, na kojem ste nastupili uz Simfonijski orkestar, u najavi pjesme ‘Zagrli me’ rekli ste da neke pjesme ne izvodite često, a onda se pokaže, u slučaju pjesme ‘Zagrli me’, da ste je te večeri izveli s velikim zborom. Publika je s vama pjevala od prvog stiha: “Ne trebaš mi ništa reći, svoju prošlost, svoje ime, ako će ti biti lakše, zagrli me”…

Pjesme su vezane uz ljude koji su ih napravili. To su autori muzike i teksta, u ovom slučaju Arsen Dedić, ali svaka pjesma je na neki način nekome draga. Tako da ja imam svoj set koji je oko 40 % repertoara standardni, a ostalo se mijenja prema nekim potrebama i kad nešto novo nastaje, recimo kao nova ploča, što bismo nekad rekli. Nove pjesme se ubacuju stidljivo, onako kako publika na njih reagira, ali se i neke stare stavljaju na repertoar jer mlađa publika otkriva te stare pjesme koje nisam dugo pjevao. Tako da je to kombinacija, ali rekao sam da postoji taj standard mojega koncerta, nešto što se uvijek izvodi. Prije Pule ja sam sa Simfonijskim orkestrom nastupio u Banjoj Luci, dva koncerta smo održali u Zagrebu i nakon toga se pojavila želja i za pulsku Arenu, koja je jedan od najljepših prostora u Europi i svijetu što se tiče ambijenta.

Riječ je o koncertu s odličnim glazbenim konceptom, glazbenom presjeku Vaše bogate karijere, koji bi sigurno bio zanimljiv i publici u Olympiji, Carnegie Hallu, Sydney Opera House… To je program za velike pozornice.

To je stvar organizatora koji prepoznaju ima li dovoljno publike i energije za takve stvari. Bitno je da je taj koncert svakako osmišljen da bude sjedeći, pa su i ulaznice nešto malo skuplje nego što bi to bilo na pop-koncertu u sportskoj dvorani ili nekom drugom prostoru. (smijeh) I onda kad počnu prvi taktovi druge pjesme, tu se stvari uskomešaju i ljudi se dignu i svi pjevaju i plešu. Tako da je netko iz moje ekipe rekao da više nećemo ljudima ni nuditi sjedenje, nego samo ulaznice za stajanje. Naravno, kad je Simfonijski orkestar uz mene, kad je sve to izdignuto na višu razinu što se tiče samog izvođenja, onda je potrebno da svatko u publici ima svoje mjesto, svoje sjedeće mjesto.

Na koncertima još uvijek djelujete sretno i zadovoljno, posebno u izmjeni emocija i susretu s publikom. Često silazite s pozornice u publiku, fotografirate se, zajedno pjevate…

Apsolutno. Zbog svoje energije ja se i moram stalno kretati i ne mogu biti statičan na pozornici, a i takve su pjesme, kao poruke koje kroz  tekstove idu do publike. Ti moraš pogledom nešto reći, pokretom se približiti… Ili se pak udaljiš od publike, ovisno o tome izvodi li se nešto veselije ili laganije. Samo izvođenje malo je kompleksnije. Ima dosta ljudi, obožavatelja koji vole doći naprijed.

Na fotografiji: Zdravko Čolić
Fotografija: Zlatko Turkalj

Jeste li imali kakvih problema u tim bliskim kontaktima? Jesu li Vas neke obožavateljice tako čvrsto zagrlile i nisu puštale da su morali pomagati ostali članovi benda, orkestra ili osiguranje?

Bilo je svega, ali obično je osiguranje tu ako dođe do nečega, oni sve te stvari malo dirigiraju. (smijeh)

U emisiji ‘Music pub’ rekli ste mi da sve ima svoj rok trajanja. Vi ste dokaz da nema – kad je glazba u pitanju. Jeste li razmišljali o tome kad završava taj rok u vašem slučaju? I tko to zapravo određuje?

Mislim da u umjetnosti, a nazovimo i ovaj dio posla jednom vrstom umjetnosti, premda je diskutabilno kakva je umjetnost, nema roka trajanja, izuzev zdravlja i pitanja može li netko svirati ili pjevati ili raditi neki drugi posao na glazbenom polju. I eventualno dok te publika traži. Sad pratimo kako Rolling Stonesi navršavaju 80 godina i objavljuju novi album kao da tek počinju. Ova vrsta posla je nekako protkana tom nekom energijom da ljudi dok imaju snage i dok ih želja vodi i postoji zanimanje za njihovo djelo i rad, to tako funkcionira. Dok te traže, dobro je.

Koji kompliment pamtite, koji Vam je najljepše čuti? Da ste super pjevač, da ste elegantni?

Moram priznati, onaj koji se odnosi na moj odgoj. Najdraže mi je da me netko pohvali da sam dobar čovjek. To mi je važnije nego jesam li danas dobro pjevao, da sam dobar pjevač, da imam dobre pjesme… Sve je to dio karijere, a ovo kad ti netko kaže da si dobar čovjek i pohvali te, nekako ti je drago.

Audio i vizualno uvijek mora ići zajedno u Vašem poslu? Na to ste uvijek i pazili. Uvijek ste imali odlično osmišljene koreografije i scenski nastup. Vaša vjerna publika i danas pamti suradnju s Lokicama.

To dobro znaju ljudi iz Jugotona, današnjega Croatia Recordsa. Uvijek je i sama diskografska kuća ulagala i mi smo dodavali svoj novac, ali to je dio profesionalnosti. Čovjek koji hoće opstati, mora pratiti trendove i znati mijenjati suradnike, a da se pri tome nitko ne ljuti. I da istražuje i donosi nešto novo. Ali ne treba pobjeći potpuno od svog stila. No uvijek u zvuku, u stihovima u skladu s godinama može biti nešto zanimljivo. Uzmimo pjesmu ‘Pusti, pusti modu’. Bilo bi potpuno pogrešno kad bih sad, u ovim godinama, pjevao: “Viklerčići, češljići, pomadice, parfemi”… Dakle, to je bilo vezano uz osamdesete kao pop-hit.

Ali iz tog vremena pjevate ‘Glavo luda’.

(smijeh) ‘Glavo luda’, da. Hoću reći da bi u nekim stvarima čovjek mijenjao tekst, jer sve ima veze s godinama koje slijede i to je jedna od stvari o kojima moraš voditi računa. To je tada bio i trend u svijetu: sjajna, svjetlucava odijela, šljokice, gliteri… Ja sam i zadržao baletnu grupu na koncertima, jednu vrstu takvoga scenskog nastupa.

Sjećate li se još tih koraka, koreografije? Recimo za pjesmu ‘Glavo luda’? To je bila hit koreografija koju su plesali svi.

Pamtim je, ali je ne koristim. (smijeh) Sve prepuštam svojoj energiji na koncertima. Tako je to tada bilo… I naše frizure su bile popularne.

Na fotografiji: Zdravko Čolić sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Pjesme – veliki hitovi koje ste snimili sedamdesetih i osamdesetih odlično zvuče u novim verzijama sa simfonijskim orkestrom. Publiku na koncertima podsjećate na sjajne albume: ‘Ti i ja’, ‘Ako priđeš bliže’, ‘Zbog tebe’, ‘Malo pojačaj radio’, ‘Što mi radiš’, ‘Ti si mi u krvi’. U karijeri ste surađivali s odličnim autorima, a to su: Kornelije Kovač, Arsen Dedić, Kemal Monteno, Miroslav Rus, Đorđe Balašević, Marina Tucaković, Goran Bregović, Đorđe Novković… Jeste li, bez obzira na ovaj impresivni podatak, možda ostali bez neke pjesme? Jeste li neku pjesmu odbili, niste je željeli snimiti? Jednostavno, nije Vam se sviđala, a ona je poslije postala uspješna.

Kad se radi neki novi album, obično za njega stigne mnogo više pjesama nego što će biti objavljeno. Bilo je nekih pjesama u karijeri koje nisam snimio. Recimo Đorđe Novković je meni nudio pjesmu ‘Zora je svanula’. To je bio hit, možda bismo je mi drugačije napravili. Bajaga mi je nudio ‘Kad hodaš’, to je isto hit koji nam je promaknuo. Zašto mi je neka pjesma promaknula? Jednostavno zato što su mnogi kompozitori htjeli sa mnom surađivati, jer je s moje strane krenula dobra prodaja ploča. To je bilo jako unosno i za njih, imati nekoga tko prodaje ploče, tko je aktualan, da pjeva njihove pjesme. Osim toga, u to vrijeme si imao deset mjesta na albumu na ploči, tako da su neke pjesme i u tom kontekstu morale otpasti. To je vrijedilo u vrijeme vinila, a poslije, kad je sve postalo digitalno, to više nije bilo bitno. Onda je bilo važno je li nešto bio producentski promašaj. Ja sam blizanac, pa može i ovako i onako. Možda je u tim slučajevima producent trebao reći, bez obzira na to što ja odlučujem na kraju: „Za to ja jamčim, iza ovoga stojim, a iza ovoga ne.“ Nedavno mi je neka djevojka iz Beograda nudila pjesmu koju je na kraju snimila Nina Badrić. Svako vrijeme ima neku pjesmu koju si propustio. Međutim, da i odgovorim na svoj odgovor. A to je – da nije svaka pjesma za svakog. Dakle, neku pjesmu koju sam ja propustio, netko je bolje iskoristio. Možda se kod mene ne bi uočila od nekih drugih pjesama. A nekome je ona značila život ili je sutra napravio veliki hit.

Godine 1973. bili ste na Eurosongu s pjesmom ‘Gori vatra’. I danas je izvodite na koncertima, publika je voli. No na Eurosongu ste osvojili 15. mjesto. Bez obzira na plasman, pokazalo se da je to bio vrlo važan nastup u vašoj karijeri.

To je pjesma Kemala Montena, šlagerska pjesma koja u osnovi ima tri-četiri promjene. Rađena je isključivo za Opatijski festival. I ona tu funkcionira. Ruku na srce, to nije pjesma za Europu, za natjecateljske eurovizijske prostore. Ali stjecajem okolnosti, ona je to postala. Naime, bilo je pravilo da tko pobijedi na Opatijskom festivalu, automatski predstavlja Jugoslaviju na pjesmi Eurovizije. I ti si htio – ne htio bio predstavnik. (smijeh)

Premda ste bili petnaesti, dobili ste diskografski ugovor od Warner Brosa. Ugovor Vam je ponuđen zbog Vaše interpretacije i osobnosti.

Ljudi su gledali mene kao pjevača, nije tu bilo do pjesme. Oni su gledali nastup. Jedan od mojih idola bio je jedan od najvažnijih pjevača Europe – Cliff Richard. On je 1973. godine pjevao ‘Power to All Our Friends’ i predstavljao je Veliku Britaniju. I mi zajedno čekamo nastup u hodniku i on kaže: „Sviđa mi se tvoj glas. Sviđa mi se kako pjevaš, ali ne razumijem pjesmu. Nije mi ta izmjena bila baš jasna.“ Tako da bez obzira na pjesmu, sâm nastup na Eurosongu i glas je nešto što možda poslije daje priliku za nešto drugo u životu. Imao sam i ponudu da ostanem u Njemačkoj. Da tamo živim.

Snimili ste pet singl ploča za Warner Bros, i to kao Dravco.  Imali su ozbiljne planove s Vama. Što se na kraju pokazalo kao kočnica za konkretniju realizaciju? Što se dogodilo? Što Vam se nije sviđalo?

Morao si živjeti u Münchenu. A meni je bilo dobro i kod nas. Uz to, završavao sam fakultet. (smijeh) Pa obiteljsko vezivanje. Da se odreknem obitelji i živim u Münchenu, ja na to nisam bio spreman. I bez obzira na volju Warner Brosa, da ostanem i živim u Münchenu ili Hamburgu, gdje je bila tvrtka. I da tamo čekam da se karijera dogodi ili ne dogodi.

Kako ste reagirali kad ste čuli da ćete biti Dravco za njemačko, europsko tržište?

Ok. Danas bih prihvatio da je Čola, nije Cola nego je Čola. (smijeh) Zdr je malo teže izgovoriti onima zapadnog vokabulara.

Uz Vašu osebujnu interpretaciju, glavno obilježje cijele Vaše karijere je pop-zvuk, snažne balade koje su uvijek zvučale moderno, korak ispred produkcije koja se tada nudila domaćoj publici. Dokaz je da i danas te snimke zvuče odlično, nisu ostale u svojem vremenu i odlično se uklapaju u današnji radijski zvuk, u playliste. Da ste jedan od obožavatelja Zdravka Čolića, zbog kojih pjesama ne biste propustili njegov koncert?

Jako teško pitanje, jer imam baš šarolik repertoar. Na mojim su koncertima i po tri generacije. Kad imaš i mladu raju, i srednju i stariju, svi su vezani za neke svoje izbore. Ali evo, kad bih morao izabrati, onda bi to bilo nekoliko balada ključnih za jednog pjevača: ‘Pjesmo moja’, ‘Ti si mi u krvi’, ‘Jedna zima s Kristinom’, ‘Sinoć nisi bila tu’, meni jedna od najdražih zbog samih početaka. Ima tu i pjesama koje nisu bile poznate. Recimo, pjesma Kornelija Kovača ‘Smijem se bez smisla’, neke pjesme koje su, kako kažeš ti, Turki, B6, B4  na albumima, a publika ih voli. Ili ‘Zagrli me’, ‘Loše vino’, koju sam ja prvi otpjevao. Ljudi ne znaju da je to pjesma Gorana Bregovića, a Arsen je napisao stihove. Tu je i moja pjesma ‘Noć mi te duguje’, za koju su tekst radili Bajaga i Marina Tucaković. ‘Stanica Podlugovi’ možda je jedna od najljepših pjesama Jugotonove produkcije.

Pjesma “Zagrli me” nalazi se na izdanju “Ako priđeš bliže” (Croatia Records)

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki