Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi novi intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti hrvatskog rock glazbenika – Brunu Langera!
Rođeni ste u Rijeci, a djetinjstvo ste proveli u Zagrebu. Što to ima Pula da ste odlučili najveći dio svojeg života provesti ondje?
Istra je, kažu, „terra magica” i doista jest. Ima nešto magično u Istri. Mi nemamo rijeke, nismo podložni poplavama. Nemamo snijeg. Sjećam se, snijeg je pao u Puli 1960-e godine i tad sam prvi put vidio pravi električarski bend, Atomi su se zvali, to je bio band iz Zagreba. Svirali su Shadowse. Dakle, svega toga nema u Istri, ali ima nečeg drugog, a to je da smo valjda ludi. Svi kažu da smo ćapani, po istarski. Ima nešto što djeluje na našu psihu, a ja vjerujem da je to pozitivno djelovanje.
Kakvi su vam susjedi?
Živim uz more, a moji susjedi su ptice. Živim u jednoj šumi s mojom dragom suprugom s kojom sam pedeset godina u braku. Ona je veliki ljubitelj životinja, baš kao i ja. Mislim da je mjesto na kojem živimo jedino mjesto na planetu Zemlji gdje se hrane vrane. Kupujem hranu za pse i gle čudesa to vrane jedu. Zašto? Zato da ne bi napale ove male ptičice. I oni svi žive u suživotu. Oni žive u tom svojem rezervatu.
Kad sam Vas pitao za susjede, onda sam zapravo mislio imate li u Puli neki poseban status vezan za glazbu, za zasluge, za ono što radite već punih 45 godina.
Ma, mislim da zasluge i priča o tome dođu kada odemo u drugu dimenziju, onda kažu: Bio je ovo, bio je ono.
Mene zanima što kažu sad.
U kupnju često odlazim sa suprugom i znam sve cijene. Znam da cijene rastu. Dakle, ja nisam od onih koji ne zna što je po tim trgovačkim centrima i koliko što stoji. Ljudi mlađi od mene, ali i ljudi koji su na pragu treće dobi znaju mi reći: Nema te nešto u politici. Ja njima nedostajem u mojim borbama. Međutim, ja se nisam istrošio. Jedno vrijeme imao sam status najvećeg borca protiv vjetrenjača u Republici Hrvatskoj, tako su me nazvali u Novom listu, prije pet-šest, godina. Što se glazbe tiče, jedan prijatelj mi je rekao: Ti nisi dugo bio u studiju i snimio nešto novo. Ti si kao Chuck Berry, on je svoje pjesme snimio pedesetih i do smrti ih je svirao. Nove pjesme jednostavno mu nisu trebale. Čini se da je stvarno tako jer mi smo na početku i previše vremena provodili po studijima. Kad smo 1977. ušli u studio, imali smo materijala za dva albuma, pa smo u proljeće poslije Nove godine snimili „Ne cvikaj, generacijo”, a ujesen „Infarkt”. Tako da smo u to vrijeme stalno snimali, a pokojni Sergio nije mogao previše ići po koncertima, pa smo tu svu energiju prenijeli na snimanja: Posljednja dva desetljeća ponovno mi se putuje i svira.
Premda ste se na početku predstavljali kao pankeri, vi ste bili rokeri.
Prijevara, to je bila jedina prijevara Atomskog skloništa.
Kao Atomsko sklonište imali ste snažne glazbene poruke. Sjećam se, na nastupima ste bili okruženi bodljikavom žicom, imali ste poderanu odjeću, bila je tu pirotehnika, otvoreni kišobrani. Sam Sergio, koji je bio statičan na pozornici, predstavljao je odnosno naglašavao, otuđenost ljudi. Na vašim koncertima nikada se nije moglo čuti „Gore ruke”, uopće nije bilo komunikacije s publikom, čak ni „hvala” nakon izvedene pjesme.
Da, ništa. Da je netko od nas rekao „hvala”, mislim da bi ga drugi likvidirali s pozornice. Tako da smo scenski potpuno bili postavljeni kao otuđeni glazbenici, ljudi. Sergio je bio statičan zato što je bolest uzimala maha. Bio je bolestan, imao je karcinom limfnih žlijezda. Gužvan i ja smo bili kao neka dva luda gitarista, ja na basu, a on na gitari. To je bilo prekrasno. Da se ponovno rodim, opet bih htio ići tim putom.
U vrijeme kada ste već imali neke od važnih pjesama poput „Pakleni vozači“ i „Pomorac sam majko“ i kada je Atomsko sklonište imalo svoju vjernu publiku glazbeni kritičari i glazbene komisije svrstali su vas u šund, a stihove pjesama ocijenili su smiješnima i banalnima.
Da. Bili smo smiješni. To nam nisu željeli reći u lice, a bilo je i komentara to su, neki post-hipiji. Oni nešto pjevaju protiv rata, a kao da rata nikad neće biti. Rat je tu otkad je i čovjeka. To samo ciklički ide, kruži po ovom našem lijepom planetu i kad je jednog trenutka došao do nas, to tada više nije bilo smiješno. Nije više bilo ni banalno. Pjevali smo protiv onečišćenja, protiv onečišćenja ljudske duše i okoliša. Pratim vijesti i sada kažu zamrznuti su nasadi kave u Brazilu, a plus trideset je u Moskvi. Zanimljivo. Dakle, sve se promijenilo brže nego što smo mi u pjesmama i javnim komunikacijama iznosili. To je bilo za neke banalno. Neke naše pjesme tada su bile i zabranjene. Recimo, Jedna mala kino sala, Kinematograf našeg djetinjstva. Ja pitam, zašto? U tri dana tri junaka i ubojstvo usred mraka. Kakva ubojstva? Kakvo ovo? Kakvo ono? Onda, te nesretne komisije, ti nesretni centri za autocenzuru.
S kritičarima ste dugo bili u ratu. Što vam je najviše smetalo? Iskreno, danas, s odmakom od četrdeset i pet godina, smatrate li da su vaše pjesme stvarno bile problematične ili ste nekome smetali?
Ja mislim da je vrijeme pokazalo da nisu bile ni banalne ni smiješne jer upravo sad poruke tih pjesama dovode ljude na naše koncerte.
Kad govorimo o važnosti vaših pjesama u ovo ludo, otuđeno vrijeme vaša pjesma „Za ljubav treba imat dušu” na Bundeku je okupila veliki broj glazbenika. Pedeset bubnjara, pedeset gitarista, pedeset pjevača, pedeset basista. To mora da je najveće priznanje jednom autoru, jednom skladatelju, jednom rokeru, jednom glazbeniku.
Pa ja nisam znao do nekoliko dana prije snimanja o čemu se radi, dok me Ante Gelo nije nazvao i rekao kako organizatori žele upotrijebili tu pjesmu. Rekao sam da će mi biti drago, da ću biti počašćen. Netko je mislio da je Ante možda meni nešto namještao, mi se nismo nikada družili. To je predivan čovjek koji je to osmislio i na Bundeku sve i organizirao. Pršti od pozitivne energije i meni je drag čovjek. Najveće je bogatstvo kad takve pozitivne ljude čovjek ima oko sebe, recimo kao nas dvojica sad. Čim sam došao i sjeo, vidio sam ovdje vlada pozitivna atmosfera, bit će dobar razgovor. Ako ne, onda se moram malo paziti. Tako da je to sigurno najveće priznanje jer nema čovjeka u gradu koji mi nije prišao i govorio o onom na Bundeku. Na stotine ljudi, mjesec dana poslije toga i dan-danas mi čestitaju. Trebali i čestitati svim ljudima koji su došli. Ja sam počašćen time.
Taj veliki broj glazbenika koji se okupio oko jedne pjesme, oko vaše pjesme, najbolje pokazuje njezinu vrijednost i ono što ste napravili.
Upravo to je ta potvrda. Kao što je bila potvrda tad kad smo bili smiješni, ono kad smo počeli, kad su glazbenici tadašnje države Jugoslavije birali najbolju rock grupu, a onda u tim anketama baš smo mi nekoliko puta bili najbolji sastav u državi.
Bruno, što se dogodilo 1994. godine? Vaš nastup bio je najavljen za proslavu u povodu 25 godina od održavanja Woodstocka, najvećeg rock-festivala svih vremena. Trebali ste doći, nastupiti i onda odjednom organizator vas briše s popisa izvođača.
Tko zna zašto? Ne znam, nešto je bilo zapelo, ali nije bilo nikakvog problema. Mi smo u Americi imali vrlo uspješne nastupe. Moram reći da je kruna moga rada događaj na Bundeku. To mi je draže čak i od onoga kad je pjesma „Chinese Bike” bila na top 100 u Americi. To je bio veliki uspjeh koji nije postigao ni jedan band iz Hrvatske, a mislim ni iz Europe, naravno osim Engleza. Tu sam pjesmu napisao i na engleskom odmah nakon onih događaja na Trgu nebeskog mira, Tiananmenu, u Pekingu, kad su studenti sanjali demokraciju.
Pišete li danas pjesme? Hoćemo li čuti nešto od Atomskog 2021./2022.? Imate dosta motiva. Rekli ste i sami da ste aktivist i roker, znači buntovnik s razlogom.
Diskografi i dragi prijatelji mi kažu: Pa dobro, hoćeš li onda snimiti nešto. U tom smislu malo sam napredovao. Postavio sam radni naslov za album. I album, ako ga budem objavio, bit će nazvan „Prije odlaska”. Dakle, trebao bih taj album snimiti. Neke pjesme, neke tekstove sam već napisao, ali ne znam, dosta sam samokritičan. Primjerice, „Mentalnu higijenu” napisao sam u dahu. Nisam spavao noćima, glumio sam nekog trubadura. „Mentalna higijena” bila je vrhunac mojeg rada i svega. Možda se zbog toga javlja i strah da ne budem banalan, bit ću iskren. Morat ću snimiti nove pjesme jer neki me optužuju da živim na staroj slavi, a ja im kažem: To je moja slava. Pa nije to tuđa slava. Dajem riječ da ću ući u studio i da će Atomsko sklonište početi raditi na novim pjesmama.
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.
Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
Pratite naše društvene profile na Facebooku i Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
Fotografije: Zlatko Turkalj Turki