Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu cijenjenog skladatelja, umjetnika, profesora, doktora znanosti i bivšeg predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Ive Josipovića!

Na fotografiji: Ivo Josipović
Fotografija: privatni arhiv

Koje su Vam posebno drage pjesme koje je napisao John Lennon, a koje su snimili Beatlesi?

“Yesterday”, “Michelle”, “With a Little Help From My Friends”, … zapravo gotovo sve. Moram istaknuti i “Imagine” premda nju nisu snimili Beatlesi.

Kako Vi gledate na njihov fenomen, njihovu veliku ulogu u pop-rock kulturi? Posebno na McCartneyja i Lennona?

Kao prvo, oni su autohtoni skladatelji, ljudi s prepoznatljivim stilom. Oni su pogodili dušu svoje generacije. Beatlesi su bili ikona društvene pobune, bez obzira na svoje lijepe lirske tekstove, generacija s kraja pedesetih, šezdesetih pa i sedamdesetih godina. Oni su bili jasni borci za mir i slobodu, posebno Lennon. Bili su protiv establišmenta iako su im prigovarali da su i oni dio establišmenta po svojem stilu života.

Kako komentirate beatlemaniju, gdje god su se pojavili izazvali su nevjerojatnu reakciju publike – “zapalili” su sve oko sebe? Utjecali su na mase.

To je točno. Riječ je o jednom specifičnom fenomenu koji je danas dosta teško postići. Ima sastava koji izazivaju delirij. Ima i narodnjaka koji izazivaju delirij (smijeh).

Na fotografiji: vizual opere “Lennon” skladatelja Ive Josipovića
Fotografija: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Zašto više ne postoji tako jaka glazbena moć, moć koju su imali Beatlesi?

Fenomen Beatlesa zapravo je rezultat nekoliko važnih okolnosti. Prvo, karizma pojedinih osoba. Vrlo kvalitetna glazba, odlična svirka, pjevanje, ali i društvene okolnosti. To je doba rata u Vijetnamu, rasnih nemira i očitih nepravdi posebno u američkom društvu. Lennon dugo nije mogao dobiti useljeničku vizu jer ga je CIA držala na oku i smatrala ga je subverzivcem. On je na neki način utjelovio u svojoj glazbi, ali i likom i djelom, puno onoga što su mlade generacije zamjerale društvu.

Kada ste odlučili skladati, pisati glazbu za operu “Lennon”? Što je Vama bio motiv i izazov?

Ja sam o toj operi razmišljao više od petnaest godina. Prvi poticaj bio mi je ubojica Chapman, dakle osoba koja obožava Lennona i Beatlese i onda odjednom ubija Lennona. Riječ je o određenom socijalnom-psihološkom fenomenu koji je mene kao profesora kaznenog prava zaintrigirao. Onda sam rekao moram napisati operu o tome. No, bio je problem što nikako nisam nalazio libreto. Uz to, bilo je i nekih dužnosti koje su me odvukle od komponiranja na pet-šest godina. Razgovarao sam o libretu s nekoliko naših uglednih pisaca. Svi su rekli kako bi rado za mene radili libreto, ali nemoj Lennona i mi imamo nešto svoje. Nudili su neke zanimljive teme, ali ja sam htio baš Lennona. Dugo sam o tome govorio i nisam želio iznevjeriti one koji su to čekali. Ne bi bilo dobro. Rekli bi, a opet taj političar obećava.

A ništa od Lennona.

Glavno je da je ostala preokupacija Lennonom i onda se dogodilo čudo. Zazvonio mi je mobitel, čuo sam ugodan ženski glas koji je rekao: “Dobar dan, ja sam Marina Biti, profesorica iz Rijeke: Želite li i dalje pisati operu? Imam nacrt libreta.” Poslala mi je libreto, još je na njemu radila i bilo je tu još nekih dopuna i izmjena.

Jeste li Vi nešto sugerirali u pisanju libreta?

Ne. Libreto je prekrasan. Prekrasan je tekst gospođe Biti i on zaslužuje samostalno biti literarno obrađen. Ja sam se oduševio tim libretom. U travnju, kada sam s filharmonijom bio u Londonu, dirigent Britanac koji je vodio filharmoniju čuo je da hoću raditi operu o Lennonu i rekao mi je: “Jako zanimljivo”, a uz to jako mu se svidjela i kompozicija kojom je dirigirao – “P.P.M.C. (Pater perotinus millennium celebrat)”. Predložio je da se napravi libreto na engleskom. Gospođa Biti, koja izvrsno govori engleski, brzo je cijeli libreto prevela na engleski. Ja sam se početkom lipnja 2022. prihvatio posla. Prvo je išlo teško, učio sam i prvi put radio u programu “Sibelius”, digitalno pisao note. Osamio sam se i otišao na selo, najmanje kilometar od prve kuće i tako sam radio osam mjeseci. S malom stankom za Božić i Novu godinu. Opera traje, vidjet ćemo kako će to u naravi ispasti, 75 minuta. Sada još samo ostaje publici da vidi što je napravljeno. Snima se izvedba i, koliko znam, Croatia Records planira objaviti DVD, Blu-ray i dvostruki CD. Volio bih da opera uspije i da se izvodi u različitim dvoranama. Volio bih, a kažu da će dogodine biti na repertoaru zagrebačkoga HNK-a. Naravno, volio bih da i u drugim hrvatskim kazalištima publika može vidjeti operu “Lennon”.

Na fotografiji: Ivo Josipović
Fotografija: privatni arhiv

Sudjelovali ste u izboru 75 albuma klasične glazbe za 75 godina Jugotona / Croatia Recordsa. Kako biste ocijenili našu glazbenu baštinu? Koji su Vam albumi posebno dragi? Kojim se albumima, prema izvedbi i produkciji, možemo predstaviti na svjetskoj diskografskoj pozornici?

Jugoton, poslije Croatia Records (naša najstarija i najveća diskografska kuća), objavljivao je više albuma klasične glazbe, uključivši i autorske albume istaknutih skladatelja, praktički svih 75 godina svojega rada. Mnogi od tih albuma, posebno oni tzv. suvremene glazbe, uključivši i avangardu, nisu bili komercijalne naravi, što pokazuje da je Jugoton (Croatia Records) uvijek bio svjestan svoje društvene zadaće: da se, kao zvučna baština, snimi vrijedna glazba, pa i onda kad nije nosila dobit. Ali i među tim albumima ima onih koji se mogu smatrati i komercijalnom uspješnicom. Naravno, kad danas gledamo i slušamo te albume, moramo voditi računa o tome da su neki od njih nastali u vrijeme potpuno drukčijih, dakako lošijih tehničkih uvjeta za snimanje. Ali slušati rane izvedbe hrvatske glazbe, recimo djela Gotovca ili Papandopula, koji su i poslije snimani, ali i onih skladatelja koji se danas manje izvode, poput Sakača ili Devčića iz njegove rane “elektroničke faze”, zaista je poseban doživljaj. Tu su i izvedbe naših velikih dirigenata: Matačića, Dešpalja i Horvata, zatim velikih pjevačkih zvijezda, a i ponajboljih instrumentalista koje je dala naša glazbena scena. Ne bih nikoga posebno izdvajao. Rekao bih samo da je box sa 75 diskova tzv. klasične (neki kažu i „ozbiljne“) glazbe s najboljim što je izdano u posljednjih 75 godina, novi dokaz da se Croatia Records ne brine samo o komercijalnom uspjehu nego i prihvaća brigu o našoj kulturnoj baštini kao svoju misiju.

Kako je bilo birati najvažnije albume iz tako velike, bogate i sačuvane fonoteke?

Iznimno je zanimljiva fonoteka iz koje se radio odabir. Zastupljene su sve generacije naših skladatelja i umjetnika izvođača. Manje je zastupljena najmlađa generacija, ali to je razumljivo, njihove će najbolje snimke tek doći i za neku sljedeću obljetnicu, siguran sam, i ta danas mlada generacija s mnogo dobrih snimki bit će također dio naše baštine.

Na fotografiji: knjiga “74 priče o albumima – klasika”

Koje Vi albume klasične glazbe čuvate i volite slušati?

Po prirodi stvari, mene najviše zanimaju autorski albumi naših skladatelja. Mislim da su to možda i najvrjedniji dijelovi fonoteke. Kod kuće imam zaista bogatu kolekciju CD-ova i vinila, od kojih dobar dio čini glazba 20. i 21. stoljeća, ne samo hrvatska nego i iz mnogih zemalja. Imam posebno veliku kolekciju poljske glazbe koja je sredinom 20. stoljeća bila možda i najvažnija predvodnica suvremenih trendova. Imaju golemu diskografiju, koja je zabilježila gotovo sve vrijedno što su Poljaci napisali. Oni su se sustavno brinuli o plasmanu svoje suvremene glazbe, izdali velik broj ploča i CD-ova, a važnu ulogu imao je i nekad vrlo unikatan i svjetski važan festival “Varšavska jesen”.

Čuvate li vinil “Gaudeamus – Josipović, Klobučar, Kelemen, Šipuš iz 1987. godine, koji je objavio Jugoton? Kako ste se te davne 1987. osjećali kad ste držali gramofonsku ploču na kojoj se u izvedbi Orkestra Muzičke omladine nalazi i Vaša skladba?

Naravno da čuvam! To je bio jedan od prvih nosača zvuka, ako se ne varam, prvi ili drugi, koji je sadržavao i moju skladbu. Kao tada mladi skladatelj, bio sam iznimno sretan i ponosan. Maestro Zlatan Srzić je s mladim orkestrom snimio izvrsne snimke skladbi autora koje spominjete. “Samba” je postala možda i naša najizvođenija skladba od kraja 20. stoljeća, s izvedbama i snimkama brojnih domaćih i stranih ansambala. Ali ta prva ploča zaista mi je puno značila.  

Dobitnik ste brojnih glazbenih priznanja i odlikovanja. Kad već razgovaramo o važnosti medija, posebno radija i televizije, Vi ste i dobitnik nagrade Europske radijske unije za najbolju skladbu. Riječ je o djelu “Samba da camera. Kako je nastalo djelo i što Vam znači to veliko radijsko priznanje?

Bilo je to davno, prije više od trideset godina. Bio sam mladi skladatelj i za tu kategoriju pobijedio sam na natjecanju Svjetske federacije Muzičke omladine. Bilo je to “eurovizijski” organizirano natjecanje s izravnim radijskim prijenosom u dvadesetak europskih zemalja. Glasao je stručni žiri, publika u dvorani i žiriji pojedinih zemalja. Posrećilo se, dobio sam sve tri nagrade. Tada mi je to puno značilo jer je nagrada bila višestruka. Između ostalog, dobio sam narudžbu Europske radijske unije za skladbu za simfonijski orkestar. Tim povodom napisao sam često izvođen “Epikurov vrt”, koji je praizveo Simfonijski orkestar Mađarskoga radija s tada mladim laureatom prestižnih dirigentskih natjecanja, danas jednim od najcjenjenijih dirigenata, Fincem Jukkom Pekkom Sarasteom. Uz to, dio nagrade bio je i poziv na gostovanje na jednom od prestižnih festivala u Španjolskoj, gdje je nastupao švicarski orkestar Camerata Lysy, kojemu je mentor bio Yehudi Menuhin. Uz to, dobio sam i narudžbu da tijekom desetodnevnog boravka u Španjolskoj napišem skladbu za jednu od najperspektivnijih mladih harmonikašica, Baskijku Ekane Iturrioz. Ta se skladba, “ARAMbesque”, napisana kao svojevrsna počast skladatelju Aramu Hačaturjanu, kao i “Epikurov vrt”, i danas često izvodi. Jednom riječju, nagrada me tada “lansirala” na međunarodnu scenu.

Na fotografiji: Ivo Josipović sa Zlatkom Turkaljem Turkijem
Fotografija: Zlatko Turkalj Turki

Kakvi su bili Vaši glazbeni počeci? Tko Vam je najviše pomogao i bio podrška u vrijeme studiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali i na počecima skladanja?

Na početku nije bilo slavno. Kao klinac od sedam-osam godina, čuo sam susjeda kako svira klavir, pa rekao roditeljima da bih i ja. Iako to tada nije bio lagan financijski pothvat, roditelji su mi kupili pijanino i upisali me u muzičku školu. Ali ubrzo je entuzijazam pao. Više sam volio igrati nogomet i šah, nego vježbati, pa sam otaljavao nižu muzičku. Profesorica Ksenija Kos, inače divna osoba, uzrujavala se zato što ne vježbam; govorila je da je srce boli od mojega sviranja. Imala je pravo. Bio sam siguran da neću u srednju muzičku, čak su i roditelji pitali ima li to smisla. Ali nešto me vuklo da se ipak upišem i u srednju muzičku. Tu sam imao blagu i dragu profesoricu klavira Hvalimiru Bledšnajder koja je uvidjela da je bolje da ne inzistira na prevelikom vježbanju. Odlučujuća osoba za moje kasnije bavljenje glazbom bio je profesor harmonije Branimir Lazarin. Taj sjajni, iznimno obrazovan i učenicima sklon profesor, uočio je da “ima nešto” u zadaćama koje sam mu donosio. Pa je u četvrtom, zadnjem razredu srednje škole priupitao ne bih li pokušao sa studijem kompozicije. A ja sam i sam o tome razmišljao. Pa mi je taj divni čovjek pomogao i nekoliko mjeseci sa mnom radio kako bih položio tada vrlo težak prijemni ispit na Muzičkoj akademiji. Koliko je taj ispit bio težak, govori i to da je prvi student prije mene bio danas akademik Frano Parać, a poslije sam četiri godine ja bio jedini student kompozicije u Hrvatskoj.

Prof. Lazarin nije bio samo odličan glazbeni pedagog, nego i iznimno obrazovan čovjek koji je sa mnom razgovarao i o filozofiji, književnosti i mnogim drugim temama. Već sam se bio upisao na studij prava i išlo mi je zaista dobro, pa sam se odvažio na dvostruki studij. Roditelji su mi dali svu moguću podršku i tako je počelo. Na studiju kompozicije bio sam kod profesora Stanka Horvata. On je u svakom pogledu bio iznimna osoba. Odličan skladatelj, direktor Muzičkog biennala, dekan Akademije, erudit i vrlo korektna osoba, spremna na intenzivan individualni rad. Bilo je još profesora koji su mi puno dali, ali uvijek izdvajam profesore Lazarina i Horvata. Posebno je bilo zgodno kako je prof. Horvat doživio moje, ali i Franino “osamostaljenje” od stila kojem nas je on poučavao. Jedan je dan ispričao anegdotu o karikaturi u nekim ruskim novinama na kojoj je s tamošnjega konzervatorija izlazilo puno malih šostakoviča. Rekao je: “Znate, Ivo, meni je drago da s ove Akademije ne izlaze mali horvati. Istina, možda nisam očekivao da ćete vi i Frano početi s ‘dalmatinskom postmodernom’…”, kako je šaljivo nazvao našu primjenu tonalnosti. Do kraja života je pratio moj rad i često smo komentirali razne koncerte. Sprijateljili smo se do te mjere da smo često igrali preferans.

Kako se osjećate kad slušate svoja djela, kad ih izvode Simfonijski orkestar HRT-a, Ida Gamulin, Goran Končar, Katarina Krpan, Gudački kvartet Rucner ili, recimo, Tamburaški orkestar HRT-a?

Smatram da je najveći uspjeh nekog skladatelja kad i ne zna kad, gdje i tko mu izvodi skladbe, kad te skladbe postanu tzv. repertoarne. Naravno da sam zadovoljan i ponosan kad umjetnici koje ste naveli, koji su vrh našega izvođačkog korpusa, sviraju neku moju skladbu. Ali imam sreće što je desetak mojih kompozicija ušlo u kategoriju repertoarnih, da ih sviraju umjetnici mnogih zemalja i da često, tek i koju godinu nakon izvedbe, slučajno saznam o njoj. Veselim se svakoj izvedbi; i kad sviraju studenti Akademije, i naši i strani vrhunski umjetnici. Zapravo, moj pristup glazbi je veselje. Najviše volim vidjeti kako glazbenici, primjerice, kad sviraju “Sambu”, cupkaju nogom, a isto čini i publika. Za mene je glazba užitak i veselje. Volim kad taj osjećaj dijele umjetnici i publika.

Skladba P.p.m.c. – Pater Perotinus Millennium Celebrat autora Ive Josipovića nalazi se
na albumu Hrvatski skladatelji: Josipović, Bjelinski, Pejačević (Croatia Records) kojeg su snimili
Marija Vidović i Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem dirigenta Jana Latham-Koeniga

__________________________

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Pratite naše društvene profile na Facebooku Instagramu te službenu web-stranicu jer vas čeka pregršt kvalitetnog i atraktivnog glazbenog sadržaja!
__________________________

Fotografije: Zlatko Turkalj Turki, privatni arhiv, Hrvatsko narodno kazalište